Hajduk je jučer igrao utakmicu protiv kluba kojemu ne mogu ni izgovoriti ime. Utakmicu sam pratio sa isočne tribine poljudskog stadiona.Da, i ja dugogodišnji pratitelj nogometa sa sjeverne tribine sam se preselio na istočnu tribinu. Postao sam nogometni kibic nakon petnaestak godina sjevera. Bilo je i vrijeme. Nisam više dijete a puno je veći gušt kad ti je igra na pladnju.
Već dugo, Hajduk je strepnja, patnja, živciranje, očaj, grube pogreške i glupo primljeni golovi čak i onda kad se igra dobro. Ono što Hajduk nije - ili barem dosad nije bio - ozbiljna je i staložena momčad koja kontrolira utakmicu od početka do kraja, slijedi plan igre i ne upada u crne rupe. Onakva momčad kakva je na Poljudu pobijedila Strömsgodset 2:0 - to uopće nije bio Hajduk kakvog poznajemo. Bilo je u ranijoj Tudorovoj vladavini nekoliko utakmica u kojima su Splićani 'našamarali' neke domaće nesretnike tipa Zadar ili Lokomotiva, ali i u tima je bilo dosta taktičkog i pozicijskog 'ljuljanja', perioda u kojima bi Hajduk zadrijemao. Protiv Godseta sinoć – nije. Ne znači to da je bilo savršeno. O, ne… Griješilo se, kilavilo, išlo glavom kroz zid, ali uvijek bi netko bio ondje da kiks ispravi, ritam ubrza, prekine metodu pokušaja i pogrešaka i pronađe zaobilazno rješenje. Više nego u ijednom drugom trenutku unatrag koju godinu, bijeli su bili momčad - sa svim svojim nedostacima i ograničenjima, ali stojeći uspravno i stabilno.
Večinu utakmice bio sam napet, anksiozan. Prije petnaest godina u novinama se pisalo o tome kako Poljudu 1999. godine ističe jamstvo o uporabi. Novine su se raspisale o tome kako stadion nije stabilan i da se samo čeka katastrofa. znate kakve su novine i šta ih prodaje. Hajduk je 2002 godine naručio stručnu analizu statike stadiona koja je pokazala kako statika nije ugrožena te kako je stadion siguran za uporabu. Kako je to dobra vijest, a dobre vijesti ne prodaju novine, tako je izašao o studiji samo jedan članak u Jutarnjem listu i to je to, A meni, odkad idem na stadion se uvukao strah da će se stadion srušiti i rijetko se kad mogu opustiti. I dalje idem na utakmice. Na utakmici protiv RNK Splita sam se uspio opustit jer nije bio rasprodan stadion. Jučer nisam mogao biti 100% opušten. Prijatelj Igor mi je stalno u polušali govorio "Prjatelju, nije ti dobro". Rekao mi je da izgledam kao da sam se tek probudio.
Ipak, uživao sam kad su Balić i Kiš dali golovo.Balićev gol je bio oduševljenje zbog atraktivnosti i zato što je otvorio špinu. Kišev je to bio jer je pao u produžetku nakon proboju po lijevom boku Vlašića. Nakon utakmice sjeo sam na piće s Mlađom. Baš je bila neka dobra vibra u zraku. Kako je ljudima malo potrebno za sreću. Ne doživljava se ovo svakog dana. Radi ovakvih se utakmica ide na Hajduka i zaboravljaju sve one mučne (kao npr. ona protiv Splita). Nadam se da će izdržat u Norveškoj.
Dan poslije, a probudio sam se oko podne jer sam slavio pobjedu, sam saznao da sam dobio minimalac za ono što sam radio kroz šesti mjesec. Nadao sam se punoj plaći ali od koga je dobro je. Još idućeg tjedna dobijam naknadu za nezaposlene. Lakše se diše. Jutros sam si priuštio pretplatu za sezonu 2015/06. Dobio sam 11% popusta jer sam pretplatnik (prošle godine je bilo 10%) i 5% na gotovinu. Ukupna ušteda stotinjak kuna. Dva generalno gledjuć dobra dana. Došao sam na 100 kg. Svaki dan treniram. Super.
Roditelji su mi u Premanturi. Nikad nisam volio ići u Istru sa svojim roditeljima. Možda ima ljudi što voli to šta može preko ljeta se maknuti negdje ili bi to voljeli. Ja nisam jedan od tih. Moji odlasci u Istru su bili više na silu, starci su me vukli gore. Uvijek sam imao osjećaj da nešto propuštam u Splitu. Taj osjećaj se pokazao opravdanim. Među stvarima koje propuštam su upravo bile ovakve utakmice. Bilo mi je tužno iz Istre gledati Hajdukove Europske avanture (koje bi završile negdje oko velike Gospe kada ja još ne bih bio u Splitu). Za razliku od toga baš mi je drago da sam jučer bio na Poljudu. I kupio jutros pretplatu. Ispunjavaju mi se neke tinejđerske fantazije sa jedno petnaest godina zakašnjenja.
petak, 31. srpnja 2015.
subota, 18. srpnja 2015.
Koncert Manu Chao u Zadru (i onaj put u Puli)
Punky reggae party
I
- Ej, momak, jesi li ti iz Splita?
- Jesam. Poznat si mi. Jeli se znamo?
- Ne mogu se sjetit. Koji si kvart?
- Spinut.
- I ja sam sa Spinuta. Valjda smo se sreli koji put. I ti si došao na Deep Purple?
- Da. Vidimo se.
Mislim da smo odmah razmijenili brojeve mobitela. Od tada, a prošlo je već 13 godina, se družimo.
II
Na koncert Manu Chao krenuo sam, znači, u ne baš najboljem okviru. Sam. I još mi je mater platila put. Obično sam sebi platim put ili uštedim pa odem kao nagradu samom sebi. Kako sam trenutno nezaposlen a firma mi je otišla u stečaj mater mi je dala za ovaj put jer mi se baš išlo. I baš mi je trebalo da se proveselim malo.
Zadnji put sam na Manua bio 2008 godine sa Oswaldom i Martinom. Imao sam prilike čuti legendarni Radio Bemba Sound Sistem. Naravno bilo je ludnica. Tada sam bio u totalno drugačijem majndsetu. Taman je završio ispitni rok (koncert je bio 8. srpnja. a ispitni rok na pravu je tada završavao oko 5. srpnja.). Spavali smo u Premanturi, mjestu kod Pule, gdje moji imaju kuću.
U Puli su predgrupa bili Gustafi, što je bila odlična kombinacija (a prije nego što smo saznali, nadali smo se da će oni biti predgrupa). Rijetko da guštam u predgrupi skoro kao i u glavnoj atrakciji. Gustafi su tvrdili da Manu nije glazbeno utjecao na njih a na idućem njihovom albumu je očit njegov utjecaj.Nadao sam se da će u Zadru predgrupa biti zadarski Postolar Tripper. Umjesto njih predgrupa su bili, također zadrani, Sexymotherfuckers. Motherfuckeri meni imaju dvije neloše pisme - Ajme meni nije mi dobro i Trajekt, tako da sam bio malo razočaran.
Manu Chao, a šta reči, koju posluku porati. Od svih izvođača on ima najbolje koncerte. Toliko pozitivne energije. Ne mogu vjerovat da ljudi u svojim pedesetima imaju toliko energije. Mislim da ljudi stvarno vole ono što rade. Impresionirao me je i gitarista Madjid Fahem. Osim što je vrhunski instrumentalist, sudjeluje u animiranju publike. Manua uspoređuju sa Bob Marlyjem. Mislim da nije pretjerano. Već maštam o tome da me djeca pitaju tata jesi li kad bio na Manu Chao a ja ću im ponosno odgovoriti da djeco, dvaput. Mada mi je onaj pulski koncert bio bolji. Što ne znaći da je zadarski bio loš. Mislim da bih trebao zbog svojeg mentalnog zdravlja najmanje jedamput godišnje ići na Manu Chao baš radi te pozitivne energije. Poslije njegovih koncerata život ponovno ima smisla. A i eros mi se probudi.
Sviđaju mi se i poruke. Antifašizam, antiglobalizam, antikapitalizam. Bend mu uvijek čine raznolika raja. I prilično je dosljedan u tome, mislim da se nije prodao. Kao npr. U2. Bono Vox govori o socijalnoj pravdi a kartu za koncert naplaćuje 500 kuna. Možeš mislit kako socijalno ugroženu to mogu platit. Za njih je karta od 200 kn na vrhu tribina Maksimirskog stadiona. I Rage Against the Machine i The Clash su potpisali za velike etikete / korporacije. Roger Waters u svom The Wallu pljuca po korporacijama a korporacije mu financiraju turneje. Zato je Manu Chao žrtvovao veći uspjeh i ostao autentičan. Pun mi je kurac mržnje prema drugima i drugačijima. Tko god taj drugi bio.Usput, zato i podupirem Ultra festival iako ne slušam eletronsku glazbu. Fora mi je što dođu ljudi iz svih krajeva svijeta i svi nose svoje zastave i svi zajedno plešu i vesele se. Za razliku od Tompsonovih koncerata moram reći.
Prije bisa na binu su stigli aktivisti SOS za Jadran. Među njima su bili Yuri iz St!llnessa i Luka iz TBF a. Yuri nas je natjerao da pjevamo More, more od Meri Cetinić. Sve je to dio Manuovog antikapitalističkog peformansa. Kao i stalno spominjanje grčke krize
Usput, spavao sam u Bouiqe hostelu u Zadru u Kalelargi, kod crkve sv, Donata. Simpatično je, samo bi mogli smanjit malo klimu u sobama:)
III
Nešto na ovom putovanju me navelo na razmišljanje, pogotovo o svojoj samoći. Izlazim, imam prijatelje, ali kažu da sam pomalo introvertirana osoba. Ne smeta mi puno samoća. Kad pogledam, uživam u nekim tipično introvertiranim zanimanjima ili hobijima. Volim čitati ili gledati filmove sam. Volim plivanje a ne timske sportove. Mislim da me to u posljednje vrijeme počelo malo smetati. Pogotovo to što nemam curu.
IV
srijeda, 15. srpnja 2015.
The Master (film)
The Master je film američkog režisera Paul Thomas Andersona. Sam film, kao i raniji "Bit će krvi" je dosadan u vražju mater. Dva sata gledate film i čekate da se nešto dogodi. Očekivao sam malo sčniji ili dramatičniji film s obzirom na temu. Na kraju je film ipak ostavio dojam na mene jer me podsjetio na nešto što osobno prolazim u životu.
Film nam priča priču o američkom marincu Freddie Quell (Phoenix) koji se ne može prilagoditi na život poslije drugog svjetskog rata. Upoznajemo ga na japanskoj plaži gdje je dočekao vijest o završetku drugog svjetskog rata. Njegovi suborci u pijesku naprave tijelo gole žene (sirene?). Freddie iz zafrkancije napravi rupu među nogama i počne "ševiti" pješčanu ženu.
Nakon završetka drugog svjetskog rata psiholozi i psihijatri pokušali su pomoći vojnicima da se naviknu na civilni život. Vidimo da ih upozoravaju da ljudi koji nikad nisu bili u ratu možda neće imati razumijevanja za njihove traume i metalne smetnje koje su one izazvale. Naš lik, Freddie, odbija individualnu terapiju smatrajući da mu neće pomoći. Saznajemo da i prije ratnih grozota nije baš bio svoj - npr. nevinost je izgubio sa svojom prvom rodicom.
Naravno, nigdje se ne uspije uklopiti i često mijenja poslove. Tako se vucarajući upoznaje Lancastera Dodda (Phillp Seymour Hoffman), karizmatićnog vođu pokreta The Cause. Sam pokret je filmska analogija Scientologije. Nakon prvotne fascinacije Lancasterom, shvaća da je cijeli pokret šit a da sam Lancaster, koji se predstavljao kao da ima sve životne odgovore i kao da zna kako dosegnuti savršenost, u istoj banani kao i oni koji od njega traže pomoć. Lancaster je depresivan, nesretan, u nesretnom braku, ne može a da ne vara svoju ženu. Freddie napušta pokret i kao da prihvaća sam sebe i svoje nedostatke (sjebanosti kako se to moderno kaže).
U posljednjoj sceni vidimo kako Freddie u kafiću upoznaje neku djevojku. Uspijeva je odvesti u krevet - napokon nakon što cijeli film pokušava nekog odvesti u krevet. Ta njegova čak i nije nešto lijepa, ali on je sretan. Nije našao ozdravljenje koje je tražio ali nema veze. Film završava time što Freddie grli i stavlja glavu na rame pješčanoj sireni sa početka filma. Poanta filma je, valjda, da nije bitno koliko smo u banani, možemo bit sretni. Život ide dalje. Svaki muškarac treba svoju sirenu (od krvi i mesa) za "bušenje" ali i da nasloni glavu na nju.
Kao što rekoh, film je meni osobno spor, nedinamičan. Ali me naveo na razmišljanje. Par godina sam proveo čitajući self - help knjiga, išao sam kod stručnjaka (ili "stručnjaka") pokušavajući ispraviti svoje nedostatke. Generalno, nema ništa ako želite ići na terapiju otkriti nešto o sebi. Ja sam u tome pretjerao. Umoran sam od "10 načina kako povećati svoju produktivnost i uživati u svom poslu". Lijen sam, pokušavam dobit što više za što manje. Ponekad mi se ide na posao ponekad mi se ne radi. Često mislim na samog sebe. I znate jebe me se. To sam zaključio nakon 7 - 8 godina pokušavajući promijeniti se. Nešto sam valjda i promjenio. Nešto iskustva sam skupio u zadnjih 8 godina. Ali najvažnije što sam naučio jest da nisam ništa lošiji ili bolji od ljudi oko mene. Pa ni onih što se predstavljaju stručnjacima. Vrijeme je da se prestanem opterećivati glupostima. Takav sam kakav sam, ponekad dobar ponekad loš. Još da upoznam svoju sirenu, gdje bi mi bio kraj.
Film nam priča priču o američkom marincu Freddie Quell (Phoenix) koji se ne može prilagoditi na život poslije drugog svjetskog rata. Upoznajemo ga na japanskoj plaži gdje je dočekao vijest o završetku drugog svjetskog rata. Njegovi suborci u pijesku naprave tijelo gole žene (sirene?). Freddie iz zafrkancije napravi rupu među nogama i počne "ševiti" pješčanu ženu.
Nakon završetka drugog svjetskog rata psiholozi i psihijatri pokušali su pomoći vojnicima da se naviknu na civilni život. Vidimo da ih upozoravaju da ljudi koji nikad nisu bili u ratu možda neće imati razumijevanja za njihove traume i metalne smetnje koje su one izazvale. Naš lik, Freddie, odbija individualnu terapiju smatrajući da mu neće pomoći. Saznajemo da i prije ratnih grozota nije baš bio svoj - npr. nevinost je izgubio sa svojom prvom rodicom.
Naravno, nigdje se ne uspije uklopiti i često mijenja poslove. Tako se vucarajući upoznaje Lancastera Dodda (Phillp Seymour Hoffman), karizmatićnog vođu pokreta The Cause. Sam pokret je filmska analogija Scientologije. Nakon prvotne fascinacije Lancasterom, shvaća da je cijeli pokret šit a da sam Lancaster, koji se predstavljao kao da ima sve životne odgovore i kao da zna kako dosegnuti savršenost, u istoj banani kao i oni koji od njega traže pomoć. Lancaster je depresivan, nesretan, u nesretnom braku, ne može a da ne vara svoju ženu. Freddie napušta pokret i kao da prihvaća sam sebe i svoje nedostatke (sjebanosti kako se to moderno kaže).
U posljednjoj sceni vidimo kako Freddie u kafiću upoznaje neku djevojku. Uspijeva je odvesti u krevet - napokon nakon što cijeli film pokušava nekog odvesti u krevet. Ta njegova čak i nije nešto lijepa, ali on je sretan. Nije našao ozdravljenje koje je tražio ali nema veze. Film završava time što Freddie grli i stavlja glavu na rame pješčanoj sireni sa početka filma. Poanta filma je, valjda, da nije bitno koliko smo u banani, možemo bit sretni. Život ide dalje. Svaki muškarac treba svoju sirenu (od krvi i mesa) za "bušenje" ali i da nasloni glavu na nju.
Kao što rekoh, film je meni osobno spor, nedinamičan. Ali me naveo na razmišljanje. Par godina sam proveo čitajući self - help knjiga, išao sam kod stručnjaka (ili "stručnjaka") pokušavajući ispraviti svoje nedostatke. Generalno, nema ništa ako želite ići na terapiju otkriti nešto o sebi. Ja sam u tome pretjerao. Umoran sam od "10 načina kako povećati svoju produktivnost i uživati u svom poslu". Lijen sam, pokušavam dobit što više za što manje. Ponekad mi se ide na posao ponekad mi se ne radi. Često mislim na samog sebe. I znate jebe me se. To sam zaključio nakon 7 - 8 godina pokušavajući promijeniti se. Nešto sam valjda i promjenio. Nešto iskustva sam skupio u zadnjih 8 godina. Ali najvažnije što sam naučio jest da nisam ništa lošiji ili bolji od ljudi oko mene. Pa ni onih što se predstavljaju stručnjacima. Vrijeme je da se prestanem opterećivati glupostima. Takav sam kakav sam, ponekad dobar ponekad loš. Još da upoznam svoju sirenu, gdje bi mi bio kraj.
Pretplati se na:
Komentari (Atom)