The Master je film američkog režisera Paul Thomas Andersona. Sam film, kao i raniji "Bit će krvi" je dosadan u vražju mater. Dva sata gledate film i čekate da se nešto dogodi. Očekivao sam malo sčniji ili dramatičniji film s obzirom na temu. Na kraju je film ipak ostavio dojam na mene jer me podsjetio na nešto što osobno prolazim u životu.
Film nam priča priču o američkom marincu Freddie Quell (Phoenix) koji se ne može prilagoditi na život poslije drugog svjetskog rata. Upoznajemo ga na japanskoj plaži gdje je dočekao vijest o završetku drugog svjetskog rata. Njegovi suborci u pijesku naprave tijelo gole žene (sirene?). Freddie iz zafrkancije napravi rupu među nogama i počne "ševiti" pješčanu ženu.
Nakon završetka drugog svjetskog rata psiholozi i psihijatri pokušali su pomoći vojnicima da se naviknu na civilni život. Vidimo da ih upozoravaju da ljudi koji nikad nisu bili u ratu možda neće imati razumijevanja za njihove traume i metalne smetnje koje su one izazvale. Naš lik, Freddie, odbija individualnu terapiju smatrajući da mu neće pomoći. Saznajemo da i prije ratnih grozota nije baš bio svoj - npr. nevinost je izgubio sa svojom prvom rodicom.
Naravno, nigdje se ne uspije uklopiti i često mijenja poslove. Tako se vucarajući upoznaje Lancastera Dodda (Phillp Seymour Hoffman), karizmatićnog vođu pokreta The Cause. Sam pokret je filmska analogija Scientologije. Nakon prvotne fascinacije Lancasterom, shvaća da je cijeli pokret šit a da sam Lancaster, koji se predstavljao kao da ima sve životne odgovore i kao da zna kako dosegnuti savršenost, u istoj banani kao i oni koji od njega traže pomoć. Lancaster je depresivan, nesretan, u nesretnom braku, ne može a da ne vara svoju ženu. Freddie napušta pokret i kao da prihvaća sam sebe i svoje nedostatke (sjebanosti kako se to moderno kaže).
U posljednjoj sceni vidimo kako Freddie u kafiću upoznaje neku djevojku. Uspijeva je odvesti u krevet - napokon nakon što cijeli film pokušava nekog odvesti u krevet. Ta njegova čak i nije nešto lijepa, ali on je sretan. Nije našao ozdravljenje koje je tražio ali nema veze. Film završava time što Freddie grli i stavlja glavu na rame pješčanoj sireni sa početka filma. Poanta filma je, valjda, da nije bitno koliko smo u banani, možemo bit sretni. Život ide dalje. Svaki muškarac treba svoju sirenu (od krvi i mesa) za "bušenje" ali i da nasloni glavu na nju.
Kao što rekoh, film je meni osobno spor, nedinamičan. Ali me naveo na razmišljanje. Par godina sam proveo čitajući self - help knjiga, išao sam kod stručnjaka (ili "stručnjaka") pokušavajući ispraviti svoje nedostatke. Generalno, nema ništa ako želite ići na terapiju otkriti nešto o sebi. Ja sam u tome pretjerao. Umoran sam od "10 načina kako povećati svoju produktivnost i uživati u svom poslu". Lijen sam, pokušavam dobit što više za što manje. Ponekad mi se ide na posao ponekad mi se ne radi. Često mislim na samog sebe. I znate jebe me se. To sam zaključio nakon 7 - 8 godina pokušavajući promijeniti se. Nešto sam valjda i promjenio. Nešto iskustva sam skupio u zadnjih 8 godina. Ali najvažnije što sam naučio jest da nisam ništa lošiji ili bolji od ljudi oko mene. Pa ni onih što se predstavljaju stručnjacima. Vrijeme je da se prestanem opterećivati glupostima. Takav sam kakav sam, ponekad dobar ponekad loš. Još da upoznam svoju sirenu, gdje bi mi bio kraj.
Nema komentara:
Objavi komentar